Članica OFS-a Humac i njen muž posvjedočili bratstvu o 50 godina bračnoga života

Kada smo ljetos dobili smjernice Nacionalnog Kapitula jedna od točaka bila je Obitelj – dijeliti važne trenutke obiteljskog života, bila je preporuka svjedočiti u bratstvu o svom životu. Nije nam bilo lako odvažiti se i pričati tj. svjedočiti. Na našu sreću jedna naša trećarica Dragica Boras sa Hardomilja slavila je 50 godina braka, „zlatni pir“, sa svojim suprugom Ilijom. Tako nam je došla ideja da nam ona i njen muž svjedoče o svom bračnom životu. Naravno, pristali su i tako smo dogovorili zajednički susret u bratstvu OFS-a Humac. Naš duhovni asistent fra Tomislav Sablje ih je pozdravio i zaželio dobrodošlicu. Njih dvoje, Dragica i Ilija, sjedili su na čelu stola. Da Vam je samo bilo vidjeti kako oni zrače, uopće ih godine nisu dotakle. Počinje Dragica svjedočanstvo riječima: „Evo nas, ne znam šta bi prvo rekla, samo znajte da smo se nas dvoje iz ljubavi uzeli“, a Ilija se smješka, pravi kavalir prepustio žensku uvod. Ta njihova ljubav se itekako mogla vidjeti. Nastavlja Ilija kako su prije bila drugačija vremena, ne kao sada kada se nažalost većina ženi iz nekog interesa. Kaže: “Ja sam nju odabrao, vidio je prvi put u Crvenom Grmu na proslavi svetog Ivana, tada je bila šetnja. Svidjela mi se i mogu Vam reći evo sada dobro sam odabrao Bogu hvala.“

Govori Dragica kako je i kod njih kao u svakom zdravom braku bilo uspona i padova. Ali uzmeš krunicu u ruke i ne bojiš se jednostavno ničega, dat će dragi Bog dobro i šta on misli da treba. Na početku njihova braka Ilija je otišao u Njemačku raditi, a ona je ostala doma sama sa svekrvom i neudatom zaovom. Bilo joj je nazamislivo ići u svijet za mužem a ovdje ostaviti svekrvu o kojoj je imala dužnost brinuti se. Svekrva joj je odmah predala molitvu, rekla joj je: “Nevjesta, došla si Bogu hvala pa mogu sada nekome predati molitvu, zato moli za nas sve!“ Prije kao da je bilo sigurno više poštivanja između starijih i mlađih nego u današnje vrijeme, osjetilo se da žive zajednički obiteljski život, naročito zato što se živjelo u zajednici. Baka je bila ta koja se brinula o djeci dok su roditelji radili. Tako bi se poslije ta djeca brinula o baki i djedu, i tako se taj krug zatvarao. Djeca su bila navikla vidjeti baku sa krunicom u ruci i ona ih učila moliti. Danas za usporedbu imamo vrtiće i staračke domove. Dosta moderni svijet ne da obitelji da dijeli neke zajedničke trenutke obiteljskog života.

Njen Ilija se nakon nekog vremena vratio iz Njemačke i mogao se osamostaliti u poslu i bio je ostatak života autoprijevoznik. Prisjeća se Dragica kako je mislila lako je njemu u kamionu a vidi mene cijela kuća na meni. Pa opet kaže sjetim ga se i žao mi ga koda je lako biti odvojen od svoje obitelji, ne vidiš djecu kako rastu svaki dan. Kad bi on došao doma s puta, znala bi kako je, je li umoran, ljut ili radostan. I tako bi postupala, djeci kazala pustite tatu malo da odmori poslije ćemo s njim pričati. Jednostavno razumjeli su se 100%. Poslije se i Dragica zaposlila u Ljubuškom. Nije im padalo na pamet rastaviti se ne daj Bože jer je za njih sakramenat braka bio svet. Za razliku od danas kad se i radi neke male sitnice raziđu supružnici. Prije roditelji nisu imali sobu za kćer da se može vratiti njima ako s mužem bude nekih razmirica, već je bilo stavi vode u usta. Kaže Ilija za sebe da je kao svako normalno muško bio dosta ambiciozan, čak bi nekad znao poletjeti, ali srećom imao je ženu koja ga je znala prizemljiti. „Ja zakovrčim,a ona odkovrči“.

Prisjetili su se i rođenja svoje djece. Imaju sedmero djece, tri sina i četiri kćeri. Najstarije dijete je njihova Blaženka, inače isto trećarica OFS-a Humac. Nije bilo njenog Ilije da joj drži ruku dok je rađala, već je pješke morala do rodilišta, takva su bila vremena. Sada se non stop čuju kaže preko onog vibera, zna se gdje je tko, šta radi svake minute. Nije ni to dobro, veli, jer treba da brak malo više diše slobodnije i u povjerenju.

Navikli su na punu kuću djece, tako se i dan danas vesele unučadi kad im dođu u posjet ili na čuvanje. Zadesila ih je Ilijina bolest, dali su mu tri godine života. Tužno priča Dragica ne daj Bože nikome čuti kako ti doktor govori nema mu spasa ni lijeka, pripremite se na najgore. Opet nešto joj govori to je samo ljudska medicina, ima ona jača „Božja medicina“. Inače su u kući svaku večer molilo krunicu ali u tom vremenu jače i dublje, puni vjere u Boga. Zatrudni Dragica u tom vremenu sa jednom kćeri, pa sa još jednom, a evo njen Ilija i nakon 34 godine od dijagnoze s njom i dalje živi radosne i žalosne trenutke u životu. Dragica je zahvalna svetom Franji što nije ostala mlada udovica. Njihov recept je živjeti brak u ljubavi uz poštivanje jedni drugih, uzeti križ na ramena kad treba i ne odbacivati ga, moliti zajednički u obitelji krunicu jer jaka je moć krunice i vjera u Boga. 

Zahvalni smo svetom Franji što imamo jednu takvu životopisnu sestru u našem bratstvu koja nam sigurno može dati i savjet ako upitamo. Na kraju našeg zajedničkog druženja smo se za njih pomolili, fra Tomislav ih je blagoslovio i poželio da nam opet svjedoče za 10 godina, ako Bog da.

Ivana Herceg, OFS Humac