Bilo bi mi žao da nisam započeo „Đe vidiš da pratar nešto radi, radi i ti.“

Biografski podatci

Rođen sam 2. 8. 1935. godine u Čitluku, u obitelji s desetero djece. Pošao sam u svećenike nakon završene osnovne škole u Čitluku, to je bilo za vrijeme ratnih događanja od 1941. do 1942. i onda sam otišao u realnu gimnaziju u Mostaru, gdje sam bio dvije godine. To je tadašnji prvi i drugi razred gimnazije, jer je u to doba gimnazija imala osam razreda. Nakon druge godine imao sam jedan slučajni susret s tadašnjim župnikom fra Franjom Ivankovićem koji mi je spomenuo o toj školi i pozivu. Tako sam krenuo u sjemenište, u Franjevačku zajednicu, ali sa školovanjem u Splitu, u klasičnoj gimnaziji Splitske biskupije. Kad sam rekao svoje DA, fra Franjo je razgovarao sa ocem i otac je to radosno dočekao naravno, iako je bio državni službenik. Međutim on je prihvatio i cijeli život ga je to koštalo puno, ali nikad nije požalio što su mu se nevolje događale radi mene. Kasnije je pošao i moj brat fra Ljubo, koji je od mene mlađi tri godine i koji je kao dijete bio zalijepljen za mene kao za starijega brata. Umro je prije dvije godine od Alzheimerove bolesti. I pokojni fra Franjo i njega priključi kao đaka naše Franjevačke provincije. Tako smo otišli u Split, a UDBA je odmah spremila oca da nas vrati kući. Ukoliko to ne bude učinio, izgubiti će posao. Posjetio nas je u Splitu, ali nam je rekao da činimo po svom planu i željama. Vratio se kući, naravno bez nas dvojice. I uslijedila je prijetnja UDBE, izbace ga s posla, dođu u kuću i pokupe sve: ovce, konja, krave, plugove, svu zemlju… Ništa nije ostalo nego mali komadić okućnice. Mogao si posaditi štogod raštike i spanaka. Međutim, on je rekao nama: „Vi, djeco, o svom poslu, na svom pravcu, a ćaća će se brinuti za ostalu djecu koja su ostala u Čitluku.“ Tako je to bilo, dvije i pol godine bez plaće i zemlje, bez konja (tada je onaj koji je imao dobra konja i zaprežna kola bio puno više od danas nekoga tko ima velikog teretnjaka kojim može zaraditi kruh). Međutim, nakon dvije i pol godine natrag ga pozovu na posao. Tada sam imao 16 godina. Za vrijeme božićnih blagdana stigao sam kući, pitao sam oca hoće li ih tužiti zbog nepravde. On je rekao da neće. Iako nije bio kriv i bio je nepravedno osuđen. Rekao je da može tužiti i sigurno bi dobio, ali ako on dobije netko će radi njega stradat i bit će kriv što ga je otpustio. Ja sam se posramio i ušutio jer sam vidio da je on dublje ušao u evanđelje nego što sam ja kao đak – to je bila evanđeoska poruka prema onoj: „Ko tebe udari šamarom po jednom obrazu, pruži mu i drugi.“

Obrazovanje

Po završetku gimnazije otišao sam u novicijat, obukao habit. Nakon 6. razreda gimnazije obično se išlo u novicijat, međutim mene su zamolili da idem preko ljeta spremiti sljedeći razred. Iz 5. u 6. Prihvatio sam, preko ljeta se spremio i to sam završio k’o od šale. Zatim je došlo vrijeme za ulazak u novicijat. U to vrijeme nama su uništili sve i novicijat i gimnaziju na Širokom Brijegu i teološki fakultet u Čitluku. U novicijatu nam je bilo jako lijepo, vodio nas je divan čovjek fra Franjo Žilić iz Rame koji nas je uistinu kao otac pratio i odgajao. Ponovno me dočekao prijedlog mojih poglavara koji je ujedno bio izazov. Tražili su od mene da pripremam 4. razred gimnazije i maturu na jesen. To mi se činilo nemoguće uraditi, jer sam imao svega 22 dana od završetka novicijata do teologije. No, kad sam prevrnuo sve udžbenike, ustanovio sam da bih to i mogao nekako, sve te udžbenike jednom pročitati i ostavio sam samo dva dana za jedan letimični pregled svega materijala kroz tih 20 dana. Ha, bit će što će biti, tako sam mislio. Nekako sam to uspio i položio sa vrlo dobrim. Bilo kako bilo, nakon završetka 8. razreda novicijata, otišao sam na teologiju u Sarajevu i, ovo djeluje neskromno što ću reći, proveo sam 5 godina kao odličan student. Mogao sam dobro dugo sjediti za knjigom i ne zadrijemati, ehee. U isto vrijeme puno sam čitao, pogotovo filozofske knjige. Tako da je to bila jedna dobra rezerva za daljnje studije tih teoloških predmeta.

Povratak u Hercegovinu

Nakon toga, u Ercegovinu. Sa 23. nepune godine rekao sam mladu misu. Onda sam čekao devet mjeseci na poziv u vojsku. Nakon mlade mise bio sam godinu dana na teologiji, to je 6. godina službenog studija, potom nakon tih devet mjeseci što sam čekao poziv u vojsku u Mostaru, tu i tamo sam negdje pomagao jer me se nije moglo nigdje staviti za stalno jer je bilo jasno da će stići poziv za vojsku. Otišao sam u Suboticu i bio dvije godine u vojsci. Poslan sam u poljsku pješadiju gdje su bila 33 vojnika, većinom nepismena. Pa su me postavili da ih poučavam. Nakon toga vratio sam se u Hercegovinu. Prva župa: kapelan na Širokom Brijegu. Samostan i crkva rastureni, osakaćeni na sve moguće načine, a te godine nametnuše samostanu neki basnoslovni porez, ne bi da nisu pokupili sve iz samostana: krave, konja, zaprežna kola, dakle ono sve što je bio neki gospodarski oslonac fratrima, sve pokupili i odnijeli, jedino nisu raspale krevete jer u njih nisu mogli nikoga leć’. A mi bismo svaku večer pomicali lavore svatko u svojoj sobi kad bi kiša padala da ne bi kapilo po krevetu i po nama. To je tako bilo, nitko od nas mlađih fratara nije žalio što je tu, što nije na drugom mjestu. Pogotovo nije žalio što je došao biti fratar. Bili smo svjesni da mi mlađi moramo dobro potegnuti kako bi na neki način nadomjestili nešto od onoga što je onih 66 fratara, u punoj svojoj životnoj dobi i snazi, radilo u toj Provinciji. To se nije moglo zakrpiti dovoljno, ali se moralo dan i noć raditi. Imati živce, ljubav, strpljivost prema tim starcima, pomoći i njima. Mi smo usprkos progonima UDBE i zatvaranjima (iako, nas mlađe nisu zatvarali, uzdali su se da će nam promijeniti pamet) pokojnog fra Blagu Karačića koji je bio gvardijan te godine dva puta su odvodili. Pokojnog fra Ferdu Vlašića jedanput. I uvijek je bio Damoklov mač nad našim glavama. Nakon toga tijekom ljeta poslali su me u Slano u naš samostan, najstariji samostan u Provinciji, za župnika i odgojitelja jedne veće grupe časne braće laika. Bilo ih je dvanaestak. I nepunu godinu dana sam bio u Slanom. Tu sam zatekao župu tri godine bez svećenika, tri godine bez vjeronauka. Dubrovačka biskupija bila je tada jako oskudna sa svećenicima, a nismo ni mi bili za rasipanje snaga. Tu sam napravio kolosalnu stvar. Tadašnji Papa odobrio je misu na narodnom jeziku. To mi je bilo puna šaka brade. Skupio sam jedno četrnaestero djece iz tri osnovne škole i samo jedne osmogodišnje koja je bila u Slanom. Odmah sam ih zavolio, bila su divna i bistra djeca sa sjajnim glasovima. I odmah smo se dogovorili sa djecom k’o da su velika čeljad. Tako sam ih ja prihvatio i oni su to ozbiljno shvatili, da nikome ne kazuju ovaj dio naših priprema za Prvu svetu pričest. I oni su to očuvali do dana Prve pričesti, bili su tu stvarno sjajni suradnici. A kroz to vrijeme su naučili par crkvenih pjesama i naučili su misu fra Ive Perana. Roditelji to nisu znali, glavni zbor na laterni nije znao. Ali na dan pričesti poslao sam laganu poruku njima na koru, zamolio ih da nešto što će se dogoditi taj dan puste da se dogodi i bit će i njima to drago. Kad je krenula misa, zapjevala djeca, roditelji ne mogu doći k sebi, vidim suze cure jednoj po jednoj majci. Kako i ne bi, tri godine nisu imali ni vjeronauka ni pričesti ni ikakve nade za budućnost. A kad je krenula Peranova misa, nisi ništa više trebao pričati. Djeca se pričestila poslije mise, roditelji se nisu mogli nagledati i naljubiti djece, oni su ih lijepo opremili. To je bio dan kakav ja pamtim cijeli život. Poslije toga, opet mi je uslijedio premještaj. Nisu me gonjali što nisam valjao, nego nema fratara, mora se popunjavati ovdje, pa ondje. Onda sam preseljen na Humac da i dalje budem odgojitelj braće laika, ali i da budem drugi meštar za odgoj onih članova sa ciljem da budu svećenici. Tu sam proveo dvije i pol godine. Kroz to vrijeme iskoristio priliku i magistrirao, diplomirao šestu godinu diplomske u Ljubljani na Ljubljanskom fakultetu, jer Sarajevski fakultet nije imao pravo dodjeljivanja gradusa nikakvog. To je bila kao viša teološka škola. Onda sam prešao u Zagreb, odslušao još dvije godine i položio ispite. To je bio preduvjet za magisterij i doktorat. Međutim, za vrijeme polaganja tog magisterija odlučio sam i rekao provincijalu nek’ daljnji studij ostane kao neka službena opcija ukoliko našoj zajednici bude potrebno, ja ću se rado staviti na raspolaganje.

Djelovanje i rad po župama

Tada sam poslan u Ljuti Dolac za župnika. Na tim župama imao sam posebnih životnih pothvata. U Ljutom Docu sam te prve godine 1966. okrenuo prvo javno hodočašće na Široki Brijeg poslije 1945. U to vrijeme to pokrenuti bilo je čisti kriminal. Ali našlo se negdje 65 hrabrih vjernica i vjernika i krenusmo 18 km pješke na Brijeg. Kad smo izašli na cestu, u Knešpolju (makadam je to bio, nije bilo vele vozila) kad su ljudi vidjeli o čemu se radi, počeše auta zastajkivati i počeli voziti brzinom našega pješačenja. I otvorili prozore i s nama mole. Oni koji su bili malo naprijed otišli i priopćili u Lišticu, tada se Š.Brijeg zvao. Kad smo banuli, sve ono što je vjerom disalo, to je izletjelo na prozore, na vrata, na ulice. Pljesak, oduševljenje. Jer posle 1945. to se nije dogodilo. Kad smo stigli na Brijeg, to je bilo neopisivo. Naravno, poslije toga bila je ispovijed UDBI. Tada me to nimalo nije smetalo, ni brinulo, ni strašilo. Ja sam došao odraditi dio koji su moja pokojna braća morala raditi tu. Potom sam prešao na Kočerin i 13 godina sam radio veličanstvenu crkvu. Nova župa, novi ljudi, novi izazovi. Tog ljeta 1968. godine pripremam istu stvar što sam napravio i u Ljutom Docu. Zajedno sa kapelanom fra Leonardom Hrkaćem, koji je sa mnom na Kočerinu bio 9 godina, primjer jednog istinskog bratstva ljubavi, zajedništva kroz sve te godine. Razgovarajući dođemo do odluke da pokrenemo hodočašće iz cijele župe prema Širokom Brijegu. A župa je tada brojala oko 5000 duša. Ne samo da su lako prihvatili, ma sa oduševljenjem su je prihvatili jer su čuli kako je bilo prethodne godine u Ljutom Docu. Računa se da je bilo oko 2500 tisuće uglavnom bosih hodočasnika. Kada smo banuli na Trn, ta nije bilo kuća, milicija je bila tu jer smo ih obavijestili. Oni nisu znali što bi, to je bila vojska od 2 i pol kilometra duga. Auta se zaustavila, neki su i izišli iz auta i molili. Kad smo došli na Široki Brijeg, to oduševljenje se nije moglo zaustaviti. E, to je bio jedan događaj života i za mene. Potom sam krenuo u obnovu grobalja i kapelica jer groblja su za mene matice ljudi koji su pokopani u tim pokopnim oblicima, da li po stećcima ili drugim oblicima. To je dokaz da su tu bili Hrvati. Bile su dvije i crkve, u Ljubotićima i na Rujnu. I onda smo ’76. krenuli u jednu avanturu, odlučili smo napraviti jednu veliku crkvu u čast 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata jer je te godine u Hrvatskoj slavljena ta velika obljetnica. Kroz 4 godine u ljutoj stijeni, na toj današnjoj lokaciji crkve i crkvenog dvorišta. I uspjeli smo završiti i crkvu i dvorište i gorostasnog svetca sv. Franju, 23 metra visokog. Koliko mi je poznato, najveći spomenik lika jednoga sveca u svijetu. I otvaranje je bilo na obljetnicu moje mlade mise 10. 8. 1980. Poslije toga dolazili mi nekoliko realizacija projekata od Provincije. Obnova samostana i crkve u Slanom koji su bili pred urušavanjem. Da se tada nije interveniralo, to bi se sorilo i nitko ne bi imao sredstava ni volje ni morala to obnoviti. Poslije toga bio sam 8 godine u upravi Provincije. Zatim temeljita obnova crkve u Mostaru koja je u ratu razrušena. Obnova našega najvažnijeg samostana, osim Mostara, na Humcu, staro veliko krilo.

Dolazak u Polja

Potom još drugi neki objekti, a najvažnija je bila jedna moja misao koja me progonila godinama da se vratimo u Polja – dakle to je nekoliko polja pod jednim vlastitim imenom Polja. Tri su planine pod tim imenom: Čvrsnica, Vran i Čabulja. 1942. godine četnici su naišli iz istočne Hercegovine i iz Crne Gore, spalili, pobili što su muška uhvatili i punih 40 godina ništa. Ali je zato JNA napravila vojni poligon na ovom prostoru, stotine tisuća metaka ispalili su u Čvrsnicu i Vran. A o posljedicama nitko nije razmišljao. Sve vode koje nosi rijeka Neretva od Jablanice, Rame pa i niže istječu iz Čvrsnice. Tako da bi cijela zapadna Hercegovina ovim vojnim poligonom bila otrovana, a to je trebalo spasiti. Bilo je puno fratara koji su bili za to i nitko tko bi zakoračio ovamo i radio na tom projektu. Ja sam to obećao 1975. godine grupi fratara i 1980. kad sam došao u upravu Provincije imao sam mogućnost započeti taj projekt. Vratio sam se, sve da tako kažem u zgarištu. Ovdje ništa nije bilo, samo zidine, spaljene kuće i razrušeno. Ni magare natovareno nije imalo kuda proći kroz smreku i kleku. Nikakva puta nije bilo, ni putača, kamoli puta! Trebalo se zametnut burilom ili bidonom pa sići dolje 100 metara ispod kuće donijeti vodu. Obnovio sam prvo groblja kao svjedoke naše povijesti na ovim prostorima, to je 6 grobalja, 4 kapelice i 2 crkve, kao i ovu kuću i crkvu sv. Ilije Proroka koja je uistinu po mišljenju svih arhitekata i umjetnika veličanstvena i jedinstvena građevina. Dosta mojih kolega fratara bilo je uz mene, financijski i kroz poticaje, ali rekoh nije to nikakva sramota, nitko nije bio odlučan vratiti se živjeti tu u pustinji bez kuće, bez struje, vode, bez sestre bez ičega. Ništa, samo ja i medo smo bili tu u ovom prostoru Masne Luke (kroz smijeh). Za kraj bih nadodao onu mudru narodnu: „Đe vidiš da pratar nešto radi, radi i ti.“ Evo danas je Masna Luka postala jedno mjesto za duhovne obnove u kojoj se okupljaju vjernici iz različitih krajeva Hrvatske, BiH koji dolaze ovdje željni da obnove u sebi duh vjere, dobrote i da to ostave svojim potomcima.
Dakle, velik je Bog. On puno može, a mi jednostavno nikako da shvatimo koliko On može, ako mi njemu pružimo šansu da On s nama upravlja. Ova kuća duhovne obnove trebala bi biti jedno rodilište duha i vjere. To treba biti i bit će. Nakon svih tih nevolja, stradanja i kroz dugu prošlost vidi se da je Bog bio s nama i ostali smo uspravno na tom području i nadam se da neće biti nestanka. Fratri su naučili na zgarištima dizati nove nastambe, novi život pa tako i s ovim povratkom u planinu i Polja. Bit će to dugo proces, velik rad, ali će biti. A da se nije započelo, nikad ne bi ni bilo. Prema tome, ne da ne žalim nego bi mi bilo žao da nisam započeo.

(za novine Franjinim stopama s fra Petrom Krasićem razgovarala Božica Lončar,
20. lipnja 2022. u Masnoj Luci)