Jednaki od jednakijih

Nedavno sam se uhvatio u promišljanju da je moja generacija vjerojatno među posljednjima čije je obrazovanje ultimativno proizlazilo iz straha i neznanja roditelja da nama bude bolje nego što je bilo njima i da se priča o talentima ili smislenosti osobnog poziva, uglavnom, svela na uklapanje u društvene norme, trendove i tada aktualne potrebe krhkog tržišta.
Dojma sam da je taj vapaj naših starijih, koji je svoje potomke htio vidjeti uspješnije i sretnije od njih samih, zapravo bio unutarnji krik nedosanjane pravednosti. No, kao da je otišlo u pogrešnom smjeru i da je dosta ljudskih života završilo ukalupljivanjem i nerazvijanjem vlastitih mogućnosti, a pedagoška razmaženost nekoć tvrdog hercegovačkog odgoja u tom slučaju bila je primorana na ‘neće se moje dijete lomiti ako sam ja morao/la’, što je krajnje rezultiralo inflacijom što lakših, neproduktivnih i društveno beskorisnih poslova, a najčešće pod skutama velikodušnog državnog aparata.
Takvo stanje svijesti i duše trasiralo je put da smo društveno prihvatili kako je u redu da je prvenstveno dobro meni, mojima i onima za koje ja procijenim da im treba biti dobro ili da su zaslužili da im bude dobro.
Sve ono što je bilo bazirano na sigurnosti i solidnim savjetodavnim postavkama danas je uvelike uzdrmano jer npr. statistički je najveći broj milijunaša u svijetu koji nemaju više od 20 godina, što podrazumijeva da imaju jedva završenu srednju školu. S druge strane, poslovi (mahom zanatski) koji su služili za plašenje osrednjih i loših učenika danas se napokon tretiraju kako bi i trebali, a tko god misli suprotno vrlo lako će se razuvjeriti ako krene renovirati kupaonicu ili poželi u stanu pregradu od 20 m2 rigipsa.

Intelektualni i društveni bućkuriš

Višedesetljetna podčinjenost i osjećaj manje vrijednosti u našem postratnom društvu brzo su izrasli u ekonomskog Frankensteina koji je s pozicije dominantne i jednoobrazne političke moći kadrovirao tko bi mogao, gdje bi i koliko mogao. Znanje i sposobnost stavljeni su u drugi plan, a takvim vodstvom stvoren je intelektualni i društveni bućkuriš koji je na velika vrata uveo ili vratio – nejednakost.
Koliko god se trudili prikazati da živimo u demokratskom društvu u kojem kapitalizam nudi podjednake šanse svima, prevarit ćemo se ako vidimo velike valove iseljavanja u proteklom desetljeću i gunđanje među srednjim slojem, koji se u međuvremenu, odmaknuo od sredine društva.
Ako ja mogu pretpostaviti iz nekog sociološkog okvira, sve počiva na tome da određena osoba ili grupacija osoba sebi dadne za pravo da se stavi iznad drugoga i drugih, a to može biti u malim stvarima koje kasnije mogu nabujati do političke, društvene ili druge moći.
Dakle, početna premisa je da ja vrijedim ili zaslužujem bolje od drugoga i spreman sam gaziti do tog cilja koliko i kako god treba.
Prorok Amos jedan je od onih čije ćete knjige vrlo rado preskočiti ako gajite u sebi ambicije koje su veće od vašeg kapaciteta. Njegovi britki i jasni govori možda najviše sliče sv. Pavlu, a posebnu težinu njegovim riječima daje činjenica da je to čovjek niskog formalnog obrazovanja jer je bio stočar i uzgajivač divljih smokava, no živio je u blagostanju Sjevernog kraljevstva i imao je vremena za promisliti o životu i, prema napisanome, proputovao je dosta što ukazuje na oblikovanu socijalnu inteligenciju.
Amos se u više navrata obrušio ‘i na svoje i na tuđe’. No, kada govorimo o društvenoj (ne)jednakosti kojoj težimo od početka teksta, tu je bio beskompromisan. Prorok konstatira da je pravo pretvoreno u otrov, a pravednost bačena na zemlju i zgažena; zato se širi nepravda i tlačenje, a to je jasan znak da je Izrael zaboravio svoj identitet i korijene svoje vjere – Savez. Uzrok tome Amos vidi u apsolutiziranju blagostanja kao temeljnoj životnoj vrijednosti; Bog onda nestaje s horizonta, a s njim pravo i pravednost prema čovjeku.
Na bespućima interneta u posljednje vrijeme posebno je popularno citirati Orwella ili nešto iz njegovog književnog opusa, a ukoliko želite biti pametni u prorokovanju ili ostaviti dojam suvremeno načitane osobe morat ćete svakako spomenuti njegov znanstvenofantastični roman ‘1984.’.
No, kod Orwella je, što zbog političke cenzure, što zbog istaknute alegorije romana, ispod radara prošla njegova ‘Životinjska farma’. Tu je riječ o djelu koje je tiskano 1945. godine u kojem je životinjskim personifikacijama kritizirao i ismijao komunistički pokret koji se temeljio na ogromnoj nejednakosti, a upravo mu je glavna nit-vodilja bila kvazi-jednakost. Britanski pisac tu se poslužio izrazom da su na životinjskoj farmi, koja je zapravo bila preslika društvene situacije, da su svi jednaki osim što su neki jednakiji. Roman će se na kraju završiti velikim kaosom nakon pobune izrazom koji je u toj nejednakosti pod krinkom jednakosti jedino mogao završiti, kako Orwell kaže da se na kraju nije znalo tko je čovjek, a tko svinja.
Preko Amosa i Orwella morao bih se vratiti na događaj kakav svijet još nije vidio, a došao je iz male Hrvatske. Koncert Marka Perkovića Thompsona oborio je sve moguće svjetske rekorde ljetos kada su u pitanju javni komercijalni događaji. Oko pola milijuna ljudi svjesno je kupilo kartu i otišlo na koncert koji je, kako tvrde mediji, dodatno polarizirao društvo. Thompsona možete voljeti, ne morate voljeti, njegovu glazbu smatrati smećem ili umjetnošću, to sada nije u fokusu.

Netko zaslužuje više od drugoga

Njegov koncert su mnogi s desnog političkog spektra u šali nazivali društvenim egzorcizmom. Tu ćemo
ostaviti ideologiju po strani iako je jasno da je riječ o sudaru barem dvije. Zbog čega se dogodilo da dobijete dojam da istovremeno tolike mase hrle na koncert, a drugima tako smeta? Rekao bih opet da je veliki problem kada se stavljamo u poziciju iznad drugih osoba i smatramo da svi oni koji su drugačiji po nečemu od nas zaslužuju manje bilo čega (od novca, medijske pozornosti, osobnog zadovoljstva i izbora).
Naravno, u ovom slučaju možete dodati tonu ideološke sode bikarbone koja će dodatno uzburkati društvenu (ne)jednakost utemeljenu na tom da netko zaslužuje više od drugoga što će lako dovesti do nepravednih krojača društvenih vrijednosti i normi koje ostavljamo onima koji tek stasaju. Tu posebno mi katolici moramo biti oprezni kako ne bi upali u zamku oholosti. Duhovna stvarnost, barem za nas koji smo svjesni, puno je pogubnija od društvenih eksperimenata kojima smo najčešće izloženi. Ne brinite, mi ćemo dobiti dovoljno prilika gdje ćemo biti prokušani po mnogim pitanjima.
Iako su korupcija, mito ili ponašanje na poslu prve asocijacije na što pomislite kada pišem o stanju više vrijednost ili stanja gdje bi mogli procijeniti da vrijedimo više od bližnjega, često su to male i benigne situacije na koje ne obraćamo pozornosti.
Svaki put kada smo u susretu s drugima nezainteresirani, ne trudimo se vidjeti potrebe bližnjih ili se
oglušimo na poziv, u opasnosti smo da oholo procijenimo da ja i moje vrijeme vrijedimo više od nekog drugog i njegovog životnog prostora.

Postavljanjem iznad drugih izgraditi autoritet?

Dobar primjer o ovome o čemu pišem gore imamo u lošem primjeru biblijskog Roboama. Nedovoljno
poznati lik zapravo je Salomonov sin i Davidov unuk. Nakon Salomonove smrti i teško društvenog stanja okovanog visokim porezima, narod mu se obratio jer su u njemu vidjeli slamku spasa. Roboam, koji ništa nije uradio da bude vladar niti je to ičim zaslužio, lošim savjetovanjem i ohološću stanje tog naroda učinio je još gorim.
Iako je mislio da će, kako doliči vladaru, postavljanjem iznad drugih izgraditi autoritet i poštovanje, sve je rezultiralo time da ga povijest pamti neprijateljem vlastitog naroda i najvećim političko-vojnim debaklom tog vremena budući da su Egipćani za njegova vladanja napali i pokrali Jeruzalem.
Opravdano ćete reći da sam se raspisao, a da nigdje nisam ponudio lijek za oholost kojom se ne bi postavili iznad drugih, kako bi postali imuniji na društvenu neravnopravnost, vidjeli one u potrebi i živjeli ovozemaljsku svetost.
Nemam recept. Imam samo ono što mene osobno vodi, a to je da, karikiram riječi sv. Ivana Krstitelja, budem svjestan da ima netko veći od mene. Odnosno, to sam sebi preveo da se trudim da u svom životu uvijek imam ljude za koje mogu reći da su bolji od mene. Jedino tako mogu zaobići hranjenje vlastitog ega kako mi nalažu svjetovne potrebe i slijedim Onoga koji jasno kaže da bi bio prvi, jednostavno nekada moraš biti i zadnji.

Zoran Kolobara, OFS Mostar -tekst preuzet iz lista Franjinim stopama