Na hodočasničkom putu nade

Papa Franjo proglasio je jubilejsku godinu, pozvavši cijelo čovječanstvo na hodočasnički put nade.

Na putu nas uvijek mogu čekati iznenađenja, neočekivane prepreke, prirodne nepogode ili zapreke koje je izazvao čovjek svojim ponašanjima.

Izazovi koje donosi neko putovanje mogu biti u isto vrijeme i šanse za rast, za ulaganje, za više angažmana kako bi se putovanje olakšalo. Putovanje zahtijeva stalnu budnost i oprez. Ovo je izvrsna slika našega ljudskog hodočasničkog hoda na zemlji.

Neke dionice životnog puta su zahtjevnije od drugih. Trebaju drugačiju prilagodbu, opremu, sagledavanje. Kao što vožnju automobilom trebamo prilagoditi uvjetima na cesti i vremenskim (ne)prilikama, jednako tako i svoje životno putovanje potrebno je usklađivati s utjecajima i okolnostima koje nam život donese.

U našem ljudskom životu to su svakako neki događaji koji nas negativno iznenađuju, neke uvrede, iznevjerenja, razočaranja, lomovi. Mogu biti bolesti ili teški traumatski doživljaji, gubitci. U takvim situacijama, kad se možda teško možemo dovesti u ravnotežu i uskladiti, potrebno nam je dublje susretanje s nama samima, razumijevanje i podrška.

Ne trošiti dah uzalud

Kažu da posljednja stvar koju bi boksač u ringu trebao učiniti jest uznemiriti se ili izgubiti strpljenje, jer onda je izgubio borbu. A baš je prva stvar koju njegov protivnik pokušava učiniti je navesti ga da izgubi strpljenje, tako da onda izgubi koordinaciju i zapažanje.

I u našem životu postoje neke borbe u „ringu“. Nekada sami ulazimo u te borbe a nekada nas drugi u njih žele uvući. Zamislimo da nam je netko učinio neku nepravdu ili nas je na neki način oštetio, možda klevetom, oduzimanjem dobroga glasa, prevarom… ili čime drugim.

Naša prva automatska reakcija je povrijeđenost, ljutnja, ogorčenost, samosažaljenje, smišljanje osvete i uzvraćanja istom mjerom. Bivamo uznemireni i izbačeni iz naše ravnoteže.

I kad bi se netko usudio reći nam kako je zapravo nepotrebno i štetno uznemiravati se zbog ponašanja drugih ljudi, mi bismo mu rekli kako je to besmisleno i nerealno promišljanje. A zapravo je jedino istinito i iscjeljujuće. Mi uglavnom u takvim situacijama dah trošimo uzalud. Jer ništa na ovome svijetu nema moć uznemiriti nas ako mi na to nismo pristali, ako to nismo uzeli i prihvatili kao neprijateljstvo i opasnost. MI sami sebe ranjavamo pristajući na ono što dolazi izvana, od drugih. Mi drugima zapravo dajemo moć da nas čine sretnima ili nesretnima. I trošimo svoj dah, svoje snage, svoju životnu energiju na dokazivanje svoje ispravnosti. Zašto to činimo?

Jer smo uvjetovani svojim uvjerenjima. Jer nismo naučili da nas drugi ne može usrećiti ili unesrećiti, nego sami sebe uz druge usrećujemo ili unesrećujemo. To je novi program koji trebamo „instalirati“ u svoj život. Stare programe koji nam kažu da su drugi odgovorni za kvalitetu našega života trebamo (de)instalirati. Staviti ih van upotrebe jer su nas programirali na našu štetu. To je nešto što trebamo razumjeti, bez osuđivanja i prigovaranja. Samo čisto razumijevanje. Kad razumijemo onda možemo biti i slobodni.

Hodočasnicima nade nitko nije kriv

U ljudsku zrelost spada – nikoga ne okrivljivati. Drugi nas nisu uznemirili, nego smo se sami uznemirili zbog ponašanja drugih. Dobra je vijest da je u našoj moći izabrati put nade i razumjeti da se svatko ponaša prema unutarnjim uputama ili „instaliranim programima“ kojima se koristi. Važno je razumjeti kako i mi jednako tako činimo – svatko od nas se ponaša prema vlastitoj programiranosti, koja nas često vodi u krivo, onamo gdje nismo baš sretni. Ovdje veliku ulogu igra i naš odgoj. Ono što smo upili od naših roditelja, koji su opet davali najbolje što su znali. I tu nema nikakve osude. Samo razumijevanje.

Koliko napredujemo na hodočasničkom putu nade najbolje će pokazati naša sposobnost da nikoga ne okrivljujemo, ni sebe, ni druge. I Isus nam je to rekao, „Ne sudite i nećete biti suđeni, ne osuđujte pa nećete biti osuđeni“. Nema krivih, ima samo onih koji još ne razumiju i uvjereni su da na silu mogu postići ono što priželjkuju – da se drugi ljudi ponašaju prema njihovim zamislima. A to ne ide baš tako. Nitko od nas se ne ponaša prema zamislima drugih. Ako nam je do nekoga jako stalo, ako ga uvažavamo, onda ćemo poslušati što nam savjetuje, usklađivat ćemo se, ali opet radi svoga mira, a ne zato jer nam je to netko naredio. Dobro ćemo odvagnuti što nam u datom trenutku ima više smisla i tako ćemo se ponašati.

Neprijatelji nisu izvan nas, nego ih mi učinimo neprijateljima pridajući im takvu važnost. Mi ih zapravo dozivamo vjerujući da nas ugrožavaju i sami ih proglašavamo neprijateljima. Onoga trenutka kad povjerujemo da mi odlučujemo o svemu, mi postajemo slobodni i spremni suočiti se sa svim izazovima koje nam život donese. I neprijateljstvima koja doživljavamo. Kad smo mi usklađeni sami sa sobom i s Bogom, onda je puno lakše razumjeti ponašanje drugih i na neki način se distancirati, ne dopustiti da nas ranjava, čini tužnima ili unesrećuje. Kad postanemo svjesni da često nama upravlja naša programiranost, tada možemo promijeniti program i izabrati onaj koji nam donosi mir, koji je dugoročno gledano za nas bolji.

Hodočasnici nade su radosni i opušteni jer znaju da nada nikada ne postiđuje, da nada stvara svjetlo za iduću dionicu hodočasničkoga puta. I onaj tko se uključio u ovakav hod iskusit će kako je život ugodan a put prepun izazova koji su tu samo zato da nas podsjete kako smo na ovom zemaljskom proputovanju tek došljaci i prolaznici. Ali prolaznici s iznimnim dostojanstvom i darovima.

s. Dominika Anić, (tekst preuzet iz lista Franjinim stopama)