Obred primanja i zavjetovanja u OFS Ružići
Ako je to tvoj poziv, on te uvijek iznova zove
Mi smo ljudi po prirodi takvi da nas sve što je izvan naše comfort zone odbija ili barem na neki način odvlači od onoga što bismo htjeli ili smo na neki trenutak poželjeli u svome srcu. Ponekad nas čak i ono što proučavamo, istražujemo, oko čega se stalno vrtimo i o čemu razgovaramo plaši jer uvijek iza svega toga postoji jedan prag preko kojega bismo trebali zakoračiti, a nikada dosad tamo nismo bili. Ne znamo što nas čeka, kuda vodi, zašto je sumnja u našem srcu. Ovaj tekst namjerno započinjem u “negativnom” duhu, zato što onome tko ga čita možda ništa ili vrlo malo znače brojke koje govore o tome koliko nas je sinoć bilo primljeno u bratstvo, koliko je dalo svoje prve zavjete i koliko njih je obnovilo svoje obećanje. Tko je vodio obrede, tko je sjedio u klupi i sl. Govoreći ovo ne želim nimalo umanjiti vrijednost i tih činjenica, već želim staviti crno na bijelo ono što se stvarno događa u srcima trećara dok se približavaju ovakvi događaji i susreti. Naravno da odluka svakoga od nas nije bila na svijetu najlakša za donijeti, ali naravno da je bilo i takvih. Naravno da je netko bez razmišljanja znao reći cijelim bićem: “Evo me!”, i naravno da su kod nekih od nas bile u srcu malene sumnje. Naravno, Bože moj dragi, da to nisu bile sumnje oko tebe, oko svetoga Franje, nego sumnje – oko nas samih. Hoćemo li moći odazvati se, hoćemo li moći ispuniti ono što obećajemo, hoćemo li biti pravi primjer života svetoga Franje? Hoćemo li znati živjeti Evanđelje? Hoćemo li moći biti i mi Alter Christus kao što je to bio naš serafski otac? Je li ovo moj poziv?
Kada bi življenje Evanđelja bilo jedino u znanju, garantiram da bi naše “Evo me” zazvučalo drukčije nego što je zvučalo danas. No, ono je puno više od toga. Ono je vjera. Ono je istina. Poniznost. Trpljenje. Žrtva. Ljubav. Dok znanje nadima, ljubav izgrađuje, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. I u tom duhu mi smo, Bože, stali pred oltar, i pred tobom izgovorili riječi u koje nismo sigurni da ćemo ih svojim snagama moći ispuniti. Ali smo ih izgovorili u ljubavi. S vjerom da ako je to naš poziv, da nas on uvijek iznova zove, kao što i zove. Spremni na trpljenje. Žrtvu. U poniznosti. U istini. S tihom molbom u srcu, koja je ugasila sve naše sumnje, da ti budeš naša snaga i da nas vodiš na našemu putu. Bez tebe smo ništa, a s tobom možemo sve. Pa tako neka i bude. Amen.
Petra Brzica, OFS Ružići
