Datum: 17. travnja 2012.

Podjeli s prijateljima

FSR iz Hercegovine hodočastio u Asiz

U prošlom tjednu, od 8. do 14. 4. 2012. naše Hercegovačko područno bratstvo hodočastilo je u Asiz. Hodočašće je organiziralo područno vijeće FSR-a, a vodio ga je naš duhovni asistent fra Josip Vlašić. Bilo nas je 47 hodočasnika, članova Franjevačkog svjetovnog reda, štovatelja i simpatizera sv. Franje, koji smo svojim pohodom odlučili počastiti naše uzore Franju i Klaru i pronaći sebe na Franjinim i Klarinim stopama. Još pod dojmom uskrsnog slavlja, pomireni s Bogom i ljudima, krenuli smo iz Mostara na Uskrs u 19 sati. Nakon ukrcaja posljednje grupe hodočasnika u Posušju, upoznajemo se s programom putovanja i međusobno izvlačimo listiće s imenima braće i sestara koji će biti naše ovčice za koje se diskretno moramo brinuti tijekom hodočašća. Molimo zajedno sa časnom sestrom Ljiljom devetnicu Božanskom milosrđu, pjevamo i gledamo film o sv. Franji kako bi bolje razumjeli putove i mjesta u kojima ćemo boraviti. Uz kratka noćna zaustavljanja oko 10 sati slijedećeg dana stižemo u Padovu, gdje prvo posjećujemo svetište svetog Leopolda Mandića, sveca naših korijena. Na samom ulazu u maleno svetište dočekuje nas bijeli kip sv. Leopolda, kao da nam izražava dobrodošlicu. Sve u tom svetištu odiše jednostavnošću toga sveca. Odmah po dolasku slavimo svetu misu u kapelici. Potom se molimo kraj njegova groba, dodirujemo ruku koja je podijelila tolike oproste u cjelodnevnom ispovijedanju i razgledavamo svetište. Sve je tu isto kao u ono doba: malena ispovjedaonica sa klecalom, kip Bogorodice koju je sv. Leopold posebno častio i za koju saznajemo da je u ratnom vihoru ostala neporušena. Mnoštvo relikvija i zavjetnih darova svjedoči o uslišanim molitvama. Opraštamo se od bazilike svetog Leopolda i preko trga Prato della Valle idemo u Baziliku sv. Ante Padovanskog. Impozantna bazilika, prekrasni mramorni stupovi i reljefi, slike, svijećnjaci, relikvije sveca, koje smo mogli kratko razgledati u koloni hodočasnika iz cijelog svijeta koji stalno pristižu uz povremene „avanti“ dežurnih volontera. Nakon kratkog zadržavanja u molitvi krenuli smo dalje ka našem odredištu – Asizu.

 

Vozeći se kroz prelijepu Umbriju ostajemo bez daha pred Stvarateljem ove ljepote i potpuno shvaćamo sv. Franju. Ovdje kao da je Bog nadmašio samog sebe: zelene plodne ravnice, maglovite doline i brežuljci, u daljini visoki snježni vrhovi izmjenjivali su se dok smo se približavali Franjinom gradu i evo ga – Asiz, rodno mjesto sv. Franje, dočekuje nas na brežuljku koji dominira cijelom dolinom. Cijeli grad proteže se između bazilike sv. Klare i Franjine bazilike. Smještamo se u donji dio grada, na pola puta između Porcijunkule i starog dijela grada Asiza, u Casa Leonori. Već je večer i tek jutro koje dolazi započet će ostvarivati naše snove i pretočiti ih u stvarnost.

Jutro, 10. 4. 2012. Utorak je. Pohodili smo Porcijunkulu. Tu su počeci, temelji, izvori naši. Malu crkvicu Porcijunkulu Franjo je ljubio svim žarom duše, on ju je obnovio i uvijek joj se vraćao. Čim smo ušli u ovaj franjevački hram osjetili smo se mali pred Gospodinom, a opet tako zaštićeni njegovom ljubavlju, kao što i malu Porcijunkulu štiti plašt velebne bazilike pod koji se sakrila. Tu, na par koraka od mjesta Franjinog usnuća za nebo, slavili smo svetu Misu i na poseban način susreli svoga Krista. Ogolili smo naše duše i pitali se, ‘ko smo, što želimo i što Bog od nas ište? Je li nam udijelio Porcijunkulski oprost kojeg je Franjo izmolio? Obnovili smo spomen na važne događaje iz života sv. Franje i sv. Klare koji su se u njoj dogodili, a kao i Franjo, kad god smo imali malo vremena na ovom našem hodočašću, vraćali smo se tu na molitvu. Ljudsko oko ne može a ne diviti se arhitekturi graditelja bazilike Marije anđeoske, ali srce je osvojila malena Porcijunkula, koja nas uči kako prihvaćati ljude sa svim njihovim različitostima, i da je kod Gospodina velik onaj najmanji među nama. Nakon Porcijunkule odlazimo u Rivotorto, gdje je bilo prvo boravište Franje i njegove braće. Nakon ručka odlazimo spuštajući se kamenim stepenicama do svetog Damjana. Tu se sveti Franjo povlačio na molitvu i tu je Uskrsli Krist sa križa sv. Franji uputio svima znanu poruku: “Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši.“ Tu je i sveta Klara boravila sa svojim sestrama, tada zvanima Siromašne gospođe. I mi smo tu gdje sve odiše franjevačkom duhovnošću, skromnošću i jednostavnošću. Ovo je posebno mjesto za nas franjevce gdje ispitujemo naše poslanje, predanost svojih srdaca i gdje razmišljamo kako sami možemo popraviti Božju kuću. U kapelici molimo našu devetnicu Milosrdnom. Potom odlazimo u baziliku sv. Franje, sveto mjesto gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Ostajemo u dugoj osobnoj molitvi sagledavajući svoje živote u svjetlu Franjinog života. Naša srca brže kucaju, a riječi i misli se zaustavljaju. Polumračna kapelica podsjeća na špilje, a svečana tišina i mimohod hodočasnika koji dodiruju rukama kamene blokove u kojima počiva njegovo tijelo, kleče i mole, izraz je dubokog štovanja. Sat nas je pokrenuo, te smo ustali i razgledali baziliku koja je vrhunac umjetničkog doživljaja. Posjetitelja zadivljuje propinjući se u visine i veliča dostojanstvo ovog sveca. Prepuna je freski s detaljima Franjinog života. Tu je jedna od najstarijih freski sv. Franje te kapelica s relikvijama. Najvrjednije što se u toj kapelici čuva jest Franjino pismo bratu Leonu i originalni rukopis potvrđenog Pravila.

 

Srijeda je, 11. 4. Nakon doručka upućujemo se prema bazilici sv. Klare, prve Franjine biljčice. Tu smo se molili i zahvaljivali za dar života, baš kao što je to i Klara činila. U toj je crkvi i ono znakovito raspelo doneseno iz sv. Damjana, tu je i Klarin grob, pramen kose, tunike i njeni ručni radovi, izniman doživljaj. Podno svetodamjanskog križa slavimo misu. U pozadini, iza zatvorenih rešetaka, do nas dopire pjevana molitva sestara klarisa. Uz prinos darova svatko od nas prinosi na papiru ispisane svoje molitve, nakane, potrebe, zahvale… U Klarinoj bazilici vlada blaga tama jer se sva svjetlost usmjerava na oltar uz pomoć rozeta – kamenih dekoracija u obliku ružinog cvijeta, kroz čije “latice” prolazi ka oltaru. Uronili smo tako u Kristov mir i susreli se s njime na sjajnom oltaru, ponad kojeg visi tzv. Benediktin križ, na kojem je u dnu prikazano kako se sv. Franjo i Klara napajaju vodom spasenja koja teče iz Raspetoga. Zatim smo posjetili crkvu sv. Rufina, u kojoj su kršteni Franjo i Klara. Kod krstionice smo obnovili svoja krsna obećanja. U dijelu katedrale se nalazi izložba portreta blaženog Ivana Pavla II. Njegova blagost nas je osvojila! Potom idemo u crkvu čiji se temelji nalaze na mjestu Franjina rođenja gdje su sačuvana ulazna vrata i mali kućni pritvor u kojeg ga je njegov otac zatočio, a mati oslobodila. Ispred je spomenik njegovim roditeljima. Nakon ručka smo se uputili u Carcere – samotište, mjesto duhovne meditacije sv. Franje i njegove braće. Nebo je bilo puno oblaka i naslućivala se kiša koja je ubrzo počela padati, no to nas nije spriječilo da, ‘ko prije – ‘ko poslije!, stignemo svome cilju. Mokri i prozebli odahnuli smo u kapeli samostana uz molitvu devetnice Božanskom milosrđu. Potom smo razgledali Franjina mjesta povlačenja u osamu. Ta mjesta su male spilje skrivene od ljudskih pogleda, okružene bujnim raslinjem, ciklamama koje cvatu. Mali kameni puteljci stvaraju dojam da će se svakog trenutka odnekud pojaviti sveti Franjo. Kad smo stali na terasu uz mali samostan, izgrađen na živoj stijeni, pogled nam je ostao zarobljen na prostranoj dolini podno Asiza. Bilo nam je hladno, ali toplo u duši. Vidjeli smo i rupu kroz koju je, prema predaji, brat Rufin tjerao zloduhe kada su ga napastovali. Svi bismo mi trebali takvu nekakvu rupu kroz koju bi tjerali naše napasti. Nažalost, zbog kiše nismo mogli ostati da u samoći doživimo divno Franjino iskustvo susreta sa Stvoriteljem u prirodi, osluškivanje života prirode, osjećaja koji su prethodili nastanku predivne Pjesme stvorova. Vraćamo se u svoj asiški dom, a nakon večere pogledali smo u asiškom kazalištu mjuzikl o Franji i Klari „Chiara di Dio“, čime su svi bili oduševljeni.

Već je četvrtak, 12. 4. Nakon doručka krenuli smo u Casciu – grad svete Rite. Hodočašće sv. Riti nije bilo u planu, ali je milošću Božjom misa u Grecciu odgođena za 15 sati za kada je bilo predviđeno slobodno vrijeme u Asizu. Dolazeći u Ritin, grad zastaje dah od ljepote pejzaža, strmih i krivudavih putova, dolina i ravnica i potrebno je bilo puno vještine u vožnji, što je hvala Bogu naš vozač imao. Prethodno smo u autobusu pogledali film o svetoj Riti, tako da smo gotovo doživjeli stvarne događaje u dvorcu Mancinija i sve proživljavali sa sv. Ritom. Činilo nam se da se okolo širi miris ruža, a u kutu vrta ugledali smo zametke malih smokava. Nije nam smetao ni dugački govor jednog svećenika koji je na talijanskom jeziku govorio o svetoj Riti, a da mi nismo razumjeli ni riječi. Moleći na grobu ove divne mirotvorke, još jedanput nas je podsjetila kako treba uvijek praštati, kao što i Gospodin svakodnevno prašta svima nama. U kapelici Euharistijskog čuda izmolili smo devetnicu Božjem milosrđu. Oko podne smo se uputili strmom, zavojitom cestom prema Franjevačkom Betlehemu – u Greccio.

Pred našim se očima najprije ukaza stari grad iz kojeg je dječak, prema priči, bacio baklju i tamo gdje je ona pala Franjo se s braćom odlučio nastaniti. je odlučio za taj Božić 1223. godine napraviti žive jaslice. Fra Josip je upitao: vidite li Greccio? Svi smo se okretali ne bi li ugledati to mjesto, no dječakova baklja pala je tri kilometra dalje, tako da i mi tek poslije još nekoliko kilometara vožnje ugledasmo Greccio. Zidovi samostana i crkve izgledaju kao da izranjaju iz stijene ili kao da ih je neki vješti modelar zalijepio za strme, okomite stijene i da su samo lijepi reljefni prikazi. Uspinjemo se u tišini kamenitim stepenicama prema samostanu. Na ovo mjesto kao da ne dopiru zvukovi ovog svijeta, čuje se samo uzvišena tišina. Dolazimo na mjesto gdje je sv. Franjo postavio žive jaslice. Pećina je kasnije dozidanim malim prostorom. Umjesto oltara živi, neobrađen kamen na kojem je danas postavljen kip djeteta, a te noći iz silne Franjine ljubavi i poniznosti mjesto Djeteta bilo je prazno. Svi su bili tu i vol, i magarac, i okolni seljaci kao pastiri, samo Djeteta nije bilo. No prema priči ondašnjih očevidaca, dok je svećenik slavio misu, na kojoj je Franjo kao đakon pjevao evanđelje, mogli su vidjeti dijete Isusa. Sv. Franjo bio je zadivljen ljubavlju Boga koji je htio sići da bude Emanuel, s nama Bog. Iza te žive stijene nalazi se zidna slika koja prikazuje Majku Božju kako hrani, doji dijete Isusa. On je htio biti ljubljen ljudskom ljubavlju, biti dojen majčinim mlijekom. Razgledavamo i skromne prostorije prve kapelice podignute iznad spilje i prvog samostana i pitamo se kako je bilo moguće graditi na samoj stijeni? Razgledavamo i stalnu, svjetsku izložbu jaslica, među kojima ima i hrvatskih. Stotine izložaka iz svih krajeva svijeta i svaki na svoj način priča Božićnu priču o novorođenom Spasitelju. Potom odlazimo u kamenu crkvu gdje u 15 sati slavimo Božićnu polnoćku. Poseban osjećaj ispunja dušu: Uskrs je, a mi pjevamo naše božićne pjesme slaveći božićno otajstvo i tako se osjećamo bliski sv. Franji! Ta, božićno i uskrsno otajstvo su dio istog vazmenog, pashalnog otajstva naše vjere! Po silasku odlazimo na kavu kod našeg zemljaka koji tu ima kafić. Kava nam je prijala, još više narudžba na hrvatskom jeziku! Vratili smo se na večeru a poslije, po želji, na molitvu u svima omiljenu Porcijunkulu ili na druga Franjina mjesta.

Petak, 13. 4. Ostavljamo Asiz. La Verna, kamena planina čije vratolomne stijene dosežu nebo i stapaju se s božanskim visinama, kao što se sv. Franjo suobličio s Kristom, zadobivši baš na ovome mjestu svoje stigme. La Verna, mjesto proživljene Franjine ljubavi za Krista, mjesto oživljene riječi, mjesto na kojem će moći s Pavlom Franjo reći: „S Kristom sam raspet, ali ne živim više ja nego Krist živi u meni.“ Obilazimo samotne špiljice, svjesni Franjinih koraka i ispunjeni divljenjem. Sve kapelice, jednako kao i glavna crkva, ukrašene su bijelo-plavim reljefima, terakotama, likovima koji djeluju tako nebeski nestvarno kao da nas zemljane zovu da kažemo: očisti me, Gospodine, da budem bjelji od snijega. Na mjestu gdje je sv. Franjo zadobio rane danas je Kapelica Stigmata u kojoj je, iza oltara, prikazana Kristova smrt na križu. U podu je staklom točno označeno mjesto dobivanja rana. Ovdje, na ovom mjestu zbilja možemo reći: ja sam bogat, ja sam jak, jer Bog je naša snaga i naša utvrda. Nosimo radosno svoje križeve i hodimo putovima ljubavi tražeći Boga u svakom čovjeku, kako ga je tražio i našao sv. Franjo. Dok rominja sitna kišica, nedirnuta priroda nacionalnog parka La Verna sa tek procvalim ljubicama, ciklamama i prvim visibabama zove te da se osamiš, da nađeš svoje mjesto u malim špiljama ogromnih stijena i kažeš: evo me. Nismo zbog kiše išli u osamu već smo se u kapelici Stigmata pod Euharistijskim slavljem susreli sa živim Kristom pričestivši se pod obje prilike. Ovo je posebno sveto mjesto, na oltaru je na latinskom ispisan omiljen Franjin ushit: Bog moj sve moje! Svjedočimo snažnom osjećaju njegove prisutnosti, ljubav lebdi u zraku. Nakon ručka i slobodnog vremena, s fratrima i ostalim hodočasnicima sudjelujemo na molitvi Devetog časa i procesiji koja se obavlja svakodnevno u 15 sati. Procesija ide iz glavne bazilike do Kapelice Rana. Nakon procesije okupljamo se na kamenom prostoru ispred crkve odakle se pruža prekrasan pogled na okolne šume, pašnjake, naselja. Uz veliki križ slikamo se za uspomenu. Tu razmjenjujemo darove i otkrivamo svoje ovčice i pastire, ali doznajemo da su to neki već prije obznanili i jako se međusobno povezali. I tu je negdje kraj ove oživotvorene bajke. Naše ustreptale duše hvata žal jer bliži se odlazak, ali kao što bi rekao Tin Ujević: svaki odlazak sluti povratak, zar ne? Zato doviđenja prijatelji, doviđenja La Verna!

Krenuli smo natrag kući, obogaćeni i sretni. Uz pjesmu, radost i molitvu sretno smo stigli u Hercegovinu. Sažimajući utiske tijekom povratka svjedočili smo da smo u srcu i duhu ponijeli puno Božje milosti s ovog hodočašća i želju da nas Gospodin svojim blagoslovom pretječe kako bismo bili istinski svjedoci franjevačke radosti. Blaženi mir koji je širio naš fra Josip i naše časne sestre Ljilja i Alverija duhom su prenijeli na sve nas. Rijeke milosti tekle su našim srcima posebno za vrijeme misnih slavlja na ovim svetim mjestima za što od srca zahvaljujemo našem fra Josipu. Naši vozači su bili strpljivi i radosni zajedno s nama. Svima hvala. Hvala i našoj sestri Ivici Šušnjar iz Posušja koja nas je opskrbila napicima za sve dane našeg hodočašća.

Svi smo bili jedno, braća i sestre u Kristu, jedno srce sa 47 komorica što su ih činile naše duše. Hvala Bogu i našim svecima: Francescu, Chiari, Riti, Anti, Leopoldu. Bio je poseban doživljaj hodati njihovim stopama i puteljcima, udisati isti zrak, osjetiti prirodu, ljude i sva stvorenja. Lijepo je bilo, bar na kratko, vratiti se na izvore i napojiti dušu za oživotvorenje franjevačkih vrednota u našim životima. Neka nam sveti Franjo, izmoli od Gospodina da se umnožimo i putem tisuća malenih čina svakodnevnoga života, živimo Evanđelje. Neka nam Sveta Djevica, koju je Siromašak ljubio iskrena srca, pomogne da otkrijemo tajnu mira i čudo ljubavi koje se ostvarilo utjelovljenjem Sina Božjega.

PS. Fotografije kronološki slijede naše hodočašće.

Foto by Vinko Glibić, OFS (Mostar)

Ana Bago, OFS (Posušje)

svjetovni-franjevci.info - CIOFS
svjetovni-franjevci.info - FRAMA Hercegovina
svjetovni-franjevci.info - OFS Hrvatska
svjetovni-franjevci.info - OFS Hrvatska