Hodočašće FSR-a u Kraljevu Sutjesku
Stigao je napokon i taj očekivani dan, prvi hodočasnički izlet našeg mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda. Hodočastili smo u Kraljevu Sutjesku povodom spomendana kraljice Katarine Kotromanić, posljednje bosanske kraljice, koja je i sama bila franjevačka trećarica. Bijaše to 24. listopada 2010.
U ranim jutarnjim satima okupili smo se ispred franjevačke crkve i krenuli na put prema Kraljevoj Sutjesci. Pošto je bilo jako rano i neki su spavali, ispočetka je bilo tiho u autobusu, ali situacija se uskoro promijenila. Započeli smo molitvom koju je naš otac Franjo iznimno volio i obdržavao – molitvom iz Časoslova. Zatim smo izmolili krunicu i nastavili s pjesmom na usnama kao prava Franjina djeca.
Prolazeći kroz šarenu Bosnu, opijenu jesenskim bojama, stigli smo i u kraljevski grad. Neki su autobusi već bili stigli te smo se tu susreli s braćom iz Hercegovine te ostalih krajeva naše zemlje. Došli smo u crkvi i imali smo dovoljno vremena da razgledamo crkvu, samostan i prostor oko njih. U 11 sati je započelo svečano liturgijsko slavlje. Crkva je bila dupkom puna i bio je zanimljiv komentar jednoga fratra koji se pokušavao „probiti“ kroz puk. Neki su komentirali kako je gužva, a on je dobacio: „Bogu hvala pa je gužva u crkvi!“ Jer u župi im jako malo katolika.
Misu je predvodio fra Mato Topić, nacionalni duhovni asistent FSR-a, a u koncelebraciji je bilo 20-ak braće fratara, duhovnih asistenata mjesnih bratstava FSR-a. Osim našeg bratstva, bili su također prisutni drugi FSR-ovci iz našeg Hercegovačkog područnog bratstva: Široki Brijeg, Posušje i Humac.
Na propovijedi fra Mato je napomenuo kako je kraljica Katarina bila trećarica te koliko je učinila za svoj narod i svoju zemlju. Život joj je bio težak, za vrijeme turskih osvajanja. Ostavila je trag marljive i pobožne žene. Učila je žene sutješkog kraja različitim plemenitim poslovima. No, to su bila teška vremena. Turci joj ubijaju muža, njenu djecu odvode u Tursku i poturčuju ih, a ona uspijeva doći do Rima. Na koncu je svu svoju zemlju ostavila u vlasništvo Svetoj Stolici ako se njen sin Sigismund ne vrati iz ropstva i ako ponovno ne postane katolikom. Fra Mato je istaknuo da bi i nama ta blažena kraljica trebala biti uzor u brizi za brata čovjeka.
Nakon mise održana je smotra folklora koja je upriličena na otvorenoj pozornici u blizini crkve i samostana. Mi smo imali priliku obići muzej, arhiv i knjižnicu, koji se nalaze u samostanu. Fra Stjepan Duvnjak, kustos muzeja i samostanski knjižničar, s našom grupom je napravio kratku šetnju kroz povijest Bosne s posebnim naglaskom na pojedinostima na koja podsjeća ovaj kraj. U samostanu se čuvaju neke od najstarijih knjiga (inkunabula), zatim tridesetak umjetnički vrijednih kaleža, nekoliko monstranci (pokaznica), raspela, misno ruho, slike, zvono i još mnoge vrijedne stvari.
Uskoro je došlo vrijeme za povratak. Svratili smo u sjemenište u Visokom, gdje nas je dočekao fra Josip Mrnjavac, odgojitelj i profesor u sjemeništu. Najprije nas je uveo u crkvu, gdje smo se kratko pjevajući pomolili, te nas je potom upoznao s poviješću i važnošću ovog samostana i sjemeništa. Pokazao nam je prostorije u kojim sjemeništarci žive i rade. Također, imali smo priliku susresti i same sjemeništarce. Među njima su bili i momci iz Hercegovine (npr. naš Robert iz Mostara i Jozo iz Širokog Brijega). Čak su nam čitali i uloak nekog epa na grčkom jeziku…
Nastavljajući put kroz kišovitu Bosnu u autobusu je bilo jako veselo uz pjesmu. Zatim nam je naš fra Josip predložio igru uz koju smo se jako dobro zabavili i nasmijali tako da smo brzo stigli do Konjica. (Logika je zakon!) U Konjicu smo svratili u samostansku i župnu crkvu, gdje nas je lijepo dočekao župnik fra Petar Drmić. Tu smo izmolili Večernju molitvu iz Časoslova te obišli muzej i galeriju, uz detaljno fra Petrovo tumačenje.
Krenuli smo dalje prema Mostaru, umorni i iscrpljeni, ali s osmjehom na licu ispunjeni duhovnim bogatstvom zbog druženjem s braćom i sestrama u Isusu Kristu i ocu nam Franji.
Dragana Raič, FSR Mostar
