Hodočašće Posuškog bratstva u Međugorje i oproštaj od fra Dobroslava Begića

Dana 23. 9. 2012. mi, posuški svjetovni franjevci hodočastili smo našoj majci Mariji u Međugorje. Nakon devetnica,blagdana Velike Gospe, naše duhovne obnove na kojoj je tema bila S Marijom kroz „vrata vjere“ te Male Gospe, ovo hodočašće bilo je nastavak štovanja Blažene Djevice Marije.

Naše hodočašće smo isplanirali tako da prvo navratimo na Humac u posjet našem bivšem duhovnom asistentu fra Dobroslavu Begiću koji je zbog bolesti u posljednje vrijeme tamo boravio. Međutim, dva dana prije doznali smo da je u bolnici i da mu se ponovio moždani udar. Nismo odustali od hodočašća već smo odlučili poći i moliti za njega. Na putu do Međugorja prvo smo molili krunicu, a potom nam je naša sestra Ivica Šušnjar uz fra Markovu pomoć pripremila zanimljivu temu o euharistiji, dostojanstvu svećeničkog staleža i držanju tijela na svetoj misi. U njenom izlaganju slušali smo o veličini svećeničkog poziva, čudu euharistije i Kristovoj prisutnosti među nama za vrijeme pretvorbe, stavu tijela i ponašanju u crkvi. Također smo doznali neke stvari koje do sada nismo znali, kao na primjer da nakon pričesti trebamo sjesti jer blagujemo tijelo Kristovo za stolom Gospodnjim, da se pri izlasku iz crkve ne trebamo križati svetom vodom jer smo primili svećenički blagoslov i još dosta toga. Ostatak puta je prošao u komentiranju novih saznanja.

Po dolasku u Međugorje većina od nas je sa našim duhovnim asistentom fra Markom Dragićevićem hodočastila na brdo ukazanja, gdje smo nakon molitve sva tri otajstva krunice, uspjeli stići na vrijeme za početak krunice u crkvi sv. Jakova. Na brdo ukazanja hodočastila je i bez teškoća se vratila, jedna od naših najstarijih trećarica 86-ogodišnja Anđa Lebo. Oni koji se iz zdravstvenih razloga nisu uspinjali na brdo molili su u Gospinom vrtu, neki se ispovijedali a potom smo svi zajedno sa mnoštvom vjernika iz cijelog svijeta sudjelovali u molitvi krunice i slavljenju svete mise.

Sutradan 24. 9. 2012.dok sam pisala ovaj tekst doznala sam tužnu vijest da je umro naš fra Dobroslav. Tada sam stala sa pisanjem, ali osjećam potrebu da završim ovaj članak, iako malo kasni, neka ipak bude zabilježeno na našim stranicama i neka to bude naš oproštaj od fra Dobroslava. Kao što su mnogi mediji objavili fra Dobroslav je pokopan u Posušju na groblju Martića Križ 25. 9. 2012. uz slavljenje sv. mise, pjevanje župnog zbora i koncelebraciju 71 svećenika i prisustvovanje većeg broja časnih sestara. Od njega su se uz obitelj i prijatelje oprostili brojni župljani Posušja i drugih mjesta u kojima je službovao: Mostara, Drinovaca, Humca, Konjica, Gorice, Međugorja i Slanog. Posljednjem ispraćaju nazočilo je oko 4.000 vjernika. O njegovom svećeničkom djelovanju, životu i radu svjedočili su mnogi. Ja ću ovdje napisati par redaka i razmišljanja o njemu u ime svih članova našeg bratstva jer vjerujem da ćemo ga se svi na sličan način sa radošću sjećati.

Kad se sjetimo fra Dobroslava prvo na što pomislimo je njegov osmjeh dobrodošlice i pružene ruke. On je uvijek želio susresti se s vama ne samo u prolazu već s iskrenom radošću porazgovarati sa svakim župljaninom. Bio je uzor u služenju Bogu i bratu čovjeku, prava slika svećenika koju svi mi imamo u našim predodžbama. Nama svjetovnim franjevcima bio je duhovni vođa, učitelj, otac i prijatelj. Sjećat ćemo se dugo susreta našeg bratstva FSR-a u maloj sobici kripte na kojima bi prvo zapalio svijeću. On je zbilja bio naša svjetiljka. Učio nas je o svetom Franji i kako poput njega živjeti Evanđelje u našem svakodnevnom životu. Učio nas je nauk Crkve, tajne otajstava i od njega smo naučili kako postati bolji čovjek. Resile su ga mnoge kreposti: vedrina, dobrota, skromnost, jednostavnost, strpljivost i iznad svega raspoloživost i ljubav za naš Red. Bio je optimističan i uvijek je imao vremena saslušati naše duhovne i životne poteškoće i svojim ih savjetima olakšati. Svi smo osjećali posebnu duhovnu povezanost sa fra Dobroslavom i povjeravali mu se.

Bio je pravi Kristov i Franjin čovjek, a za posuško bratstvo fra Dobroslav je bio samozatajni ribar. Punih 14 godina, od 1996. sve do njegove bolesti 2010., duhovno se skrbio za naš Red. Za to vrijeme u Franjine mreže se „ulovilo“ 114 trećara, a to su dvije trećine sadašnjeg članstva. To više nisu samo starice već imamo i dosta mlađih članova, što je također fra Dobroslavova zasluga i što svjedoči da je bio blizak i starima i mladima. Poput sv. Franje neizmjerno se radovao svakom novom članu i tako se naš Red stalno umnožavao. Fra Dobroslavova služba svećenika i našeg duhovnog asistenta ostavila je mnoge duhovne plodove nama svjetovnim franjevcima, našoj župi i cijeloj crkvi i puno će nam nedostajati.

Koristim ovu prigodu da se u ime svih članova FSR-a mjesnog bratstva Posušje zahvalim fra Dobroslavu za svu dobrotu i ljubav, za skrb, darovane godine i mnoge susrete. Hvala za sva duhovna dobra koja smo njegovom zaslugom dobili od Gospodina, hvala mu što je obogatio naše duše i naš život dobrotom i mudrošću. Uvijek će ostati u našim srcima i sjećanju kao naš fra Dobroslav.
P.S. Ispod su slike s pokopa fra Dobroslava B. kao i slike s hodočašća!

Ana Bago – FSR Posušje