INTERVJU- Fra Antonio Šakota, novi duhovni asistent Frame i OFS-a Hercegovina!
Fra Antonio, možeš li nam se predstaviti za početak?
Hvaljen Isus i Marija! Pa evo, ništa posebno. Rođen ’86. u Mostaru, a inače iz Čitluka gdje sam završio Osnovnu i Srednju školu. U fratre otišao ’06., dvije godine proveo na Humcu, tri u Zagrebu, tri u Svetoj zemlji i, evo, dvije već u Mostaru – i ušao u treću. Svečane zavjete položio ’12., za đakona ređen ’14., a za svećenika ’15. Zovu me „Šaki“, „Šaja“, „fra Šakota“, netko i „fra Antonio“, a najdraže mi je kad me zovu kao moj prijatelj „Brana“ – „fra Toni“, jer me ovo „fra“ uvijek podsjeća na ono što jesam i što iz dana u dan trebam (p)ostajati – a to je biti i (p)ostajati manjim bratom, dok me „Toni“ asocira na djetinjstvo i roditeljsku ljubav koja me i danas, kada sam se „odvojio od krvi“, u duhu nosi. To bi, ukratko, bilo to. Pretpostavljam da ćete me ostale stvari pitati tijekom ovog druženja. I, da, imam dva brata framaša!
Imao si čast posljednje 3 godine studija provesti u Svetoj Zemlji, ima li nešto gledajući danas, nakon te 3 godine što ti je posebno ostalo urezano u sjećanju, što bi mogao podijeliti s nama?
Ako je čast, onda u redu. To su vaše riječi. Pa, ima. Kad bolje promislim, ostalo mi je u sjećanju sve ono što sam više-manje mogao i ovdje proživjeti. Ali eto, u Svetoj zemlji mi je, valjda, zbog odmaka od nekih već ustaljenih stvari koje sam ovdje živio, drugačije „leglo“. Radi se o različitosti, jer sam živio s fratrima iz cijelog svijeta te imao priliku upoznati braću i sestre u Kristu sa svim njihovim razlikama te se diviti Isusu koji nas opet, tako različite, uspijeva povezivati; opet različitost, i ekumenska i ona međureligijska, pogotovo upoznajući bolje kršćane u svom bogatstvu različitosti obreda i kultura; i treće, opet različitost, ali ona koja baš boli. Ne znam kako bih je podijelio. Možda na moć(ne) i nemoć(ne), izvanjsko blagostanje i patnju, rat i (ne)mir. Tako nekako. Uglavnom, iskustvo Svete zemlje potiče me na uvijek veće zahvaljivanje, pozornije gledanje, spremnije prihvaćanje, neumornije traženje oprosta i izraženije iskazivanje smilovanja. Svi ovi poticaji nisu ni dostignuti ni postignuti, nego njima težim, slab i grešan, a Bogom zamilovan. Jer, „dolje“ sam shvatio da nam je milosrđe Božje jedini spas. Kad čovjek zakaže, to se jasnije vidi.
Jesi li se ikad zamišljao u radu s mladima s ovakvim intezitetom te jesi li imalo očekivao brigu za više tisuća hercegovačkih framaša, što ti ovom službom i pripada? Smatraš li da će ti dosadašnje iskustvo koje imaš u radu s Framom kao mjesni duhovni asistent, pomoći na ovom putu koji je pred tobom?
Haha, prvo pitanje trebalo je glasiti jesam li se uopće zamišljao u radu s mladima, pa tek onda ovo ostalo. Zamišljao sam se onako sa strane, znajući da će me kao mladoga fratra nešto tako i „zapasti“, pa se nisam nešto posebno na to ni spremao. Očekivao sam i nadao se da će mi fratarski život otići u jednom drugom smjeru. A sve ovo što mi se u ove dvije godine dogodilo samo je korak više u spoznaji da čovjek snuje, a Bog određuje. Što više postajem toga svjestan prihvaćajući ovaj „slatki križ“, više se uspijevam i usredotočiti na konkretnu situaciju u kojoj se nalazim. Bez obzira što se i dalje pitam – „zašto ja?“. Zato, koliko god ovo pitanje s tisućama framaša može utjerati strah u kosti zbog očite odgovornosti s kojom se treba znati nositi, ne bojim se. A ne trebaju me se ni framaši bojati. Što se tiče iskustva s mjesnom, mostarskom framom, ne znam što će mi pomoći u daljnjem radu ako to neće, hahahahaha! Puno sam od njih naučio. I previše! Ta znate i sami da prije njih veze nisam imao s Framom! Kroz ove dvije godine upoznao sam i druge framaše koji su mi također pomogli. Ne mogu se dragom Bogu nazahvaljivat’ na njima. Unatoč svemu. Ali sada će biti malo drukčije. Zato je milost Božja i otvorenost Duhu Božjemu puno važnija od ljudskih zasluga. Konačno, nisu u pitanju spomenuti, pa ću ih spomenuti ja – braću duhovne asistente, osobito svoje prethodnike na ovoj službi, kojima zahvaljujem na primjeru i korisnim savjetima. Svaki je bio kamenčina u ovom framaškom mozaiku, a ako ja budem kamenčić, bit će mi drago.
Osim ove službe, imaš i ulogu duhovng asistenta OFS-a Hercegovina. Jesi li imao ikakav doticaj s radom Franjevačkog svjetovnog reda do sada i je li on kao takav oblik franjevačkog načina života kod nas dovoljno prepoznat?
Je, zapalo me i to. Imao sam više pasivan doticaj jer nisam imao prilike biti dosad nigdje mjesni asistent FSR-a. No, radu s „Trećarima“ posebno se radujem. Baš posebno! Jer, ne samo da je prepoznat, nego posljednjih godina u Hercegovini živi svoje proljeće! Nadam se da će to proljeće trajati te da će i framaši sve više upoznavati ljepotu, širinu, dubinu i visinu trajnoga franjevačkoga življenja u ovome svijetu. Zahvalan sam Bogu na starijim trećarima koji su na svoj specifičan način slijedili i slijede Isusa po uzoru na sv. Franju. Uvjeren sam da su oni izmolili ovaj novi val mlađih trećara kojima je Gospodin dao hrabrosti zaputiti se u „nepoznato“ i malo drugačije od „srednjoškolskoga“, otvarajući vrata i onima koji dolaze i koji će doći. U ovo sam uvjeren.
Za kraj, budući da smo tik pred novi početak framaške godine, može li novi duhovni asistent frame Hercegovina, uputiti par poticajnih riječi za sve framaše?
Probat ću, haha!
Gospodin Isus Krist – Naša vjera, naša nada, naša ljubav! Svjetlost i radost našega života!
Molitva – prozor kroz koji prodire ovo Svjetlo!
Rad – žuljevi koji ni onda kada bole i pucaju ne prestaju tražiti ovo Svjetlo!
Radost – zrcalo na kojemu drugi vidi ovo Svjetlo u pogledu, ushitu, osmijehu, zagrljaju!
Poniznost, jednostavnost i čistoća – glinene posude u kojima ovo Svjetlo rado prebiva!
Zajedništvo – procesija „starki“ koja unatoč svemu i svima, noseći jedno drugo, ide ususret ovom Svjetlu!
Sv. Franjo – utjelovljenje svega, uzor i siguran put k ovom Svjetlu!
Preuzeto s frama-hercegovina.com
