Zavjeti u bratstvu OFS-a Mostar: ”Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!”

Na nedjelju Krista Kralja, 22. studenog 2015., održano je slavlje prvih i trajnih zavjeta u bratstvu OFS-a Mostar. Prve zavjete dalo je 8 a trajne 12 braće i sestara. Zavjete je primio ministar Mate Penavić, a u ime Crkve i Reda potvrdio duhovni asistent bratstva fra Josip Vlašić. Svjedoci zavjetovanju bile su sestre Marija Šaravanja i Zora Lovrić. U nastavku pročitajte kako je duhovnu pripremu i sami čin trajnog zavjetovanja opisala sestra Ivana.

Osvanuo je i taj dan! Taj dan obećanja, vječnoga zavjeta koji trebam predati Onomu koji mi je taj dan podario i taj i mnoštvo drugih, i lijepih i tmurnih i veselih i tužnih, tjeskobnih i zaigranih. Probudih se zaljubljena, zaigrane duše, gorljive želje i otvorenih vidika ka novom putu koji ovoga jutra biram za krajnji put i cilj moga ovozemaljskog života. I uz mirise jutarnje kave molim časoslov i znam da nisam bila čvrsta, jaka i uporna u svome pozivu ali i čitajući psalam za psalmom shvaćam da jedini razlog moje stopostotne sigurnosti u današnji veliki skok moga života nije moja snaga i moja velika želja i moja upornost u širenju evanđelja i molitva časoslova i mir i dar. Razlog moje stopostotne sigurnosti u vječno obećanje koje dajem Isusu i svom bratu Franji i našoj zaštitnici Blaženoj Djevici Mariji je moja slabost, moja tjeskoba jer nikada nisam dovoljno dobra, moja žalost jer primih veliki dar popraćen ogromnim drugim darovima a ne uzvratih dovoljno. I upravo u mojoj najvećoj slabosti, a to je slabost brata magarca, leži najjača želja moje duše da On moju slabost pretvara u jakost, jer kad sam slaba onda sam… Jaka! Ta malenost u životu koja teži za zavidnom nagradom, sjedinjenju s Kristom u vječnosti, je moja sigurnost. I kad pričam o toj sigurnosti ovdje stavljam točku do završetka retrospekcije koja slijedi.

Te večeri, na petak trinaesti zaputili smo se mi, iz različitih smjerova i svakodnevne rutine u jednome smjeru daleko od stvarnosti u međugorski dvorac, Patricka i Nancy. Divna večer našeg bratstva popraćena molitvom, pjesmama i malo kruha začinjenog maslinovim uljem i šoljicom čaja. Toliko malo a toliko dovoljno i toliko nestvarno. I sljedeće jutro i jutarnje molitve Franjevačke krunice, časoslova i pjesme dok još trljamo oči u maloj kamenoj kapelici i zijevamo i promatramo jedni druge i kipove koji su nam pravili društvo. Svetu Malu Tereziju sam veoma dobro zapazila i boju očiju i kose i cvijeća i krunica koje je netko nekada vjerojatno u sabranoj molitvi i svojoj nekoj želji ostavio tu, njoj na dar. Sve sam ja to poput najbolje kamere snimala i vraćala se na dijelove krunice, pjesama i molitve časoslova. I nezadovoljna svojom koncentracijom i iskorištenom prilikom gledajući braću i sestre kako mole i pjevaju, bila sam radosna jer sam tu. Bila sam radosna jer sam uspjela probuditi zoru i sebe, trgajući se od misli i vraćajući na mjesto gdje su oni bili, tu u kapelu. Bila sam radosna i kasnije, kako je odmicao dan i kako su moj um okupirala prekrasna svjedočanstva fra Antonia Šakote o ”Vrtlogu grijeha” u našim životima i prisutnošću braće i sestara i zanimanja i njihova smijeha. I svjedočanstvom Patrika i Nancy koji se nađoše upravo u sličnom ”vrtlogu” i teškim i čudesnim obraćanjem koji je razvezao sve vrtloge njihova života i živote njihove djece, okoline, i ljudi iz cijeloga svijeta. I Nancy zato kaže:” Dar je živjeti raj ako nisi upoznao pakao”. I šutnja… moj um se posramio, moje tijelo zanijemilo, jer spoznah taj dar spoznaje a ne upisah ga u svoje srce i svoj um. Dar mi je bio tu, i sve ove godine života u Frami i ove u Franjevačkom svjetovnom redu i ovaj sadašnji trenutak borbe kada me Bog ponovno iznova po tko zna koji put taj dan obraća. I promatram opet te ljude, franjevce, s tauom oko vrata, suzama u očima, smijehom na usnama, neke koji su tu sami i razmišljaju u svojim tegobama a neke koji su u društvu s najboljim prijateljima i raduju se možda nekim sjećanjima, i dvije predivne obitelji sa svojom dječicom, njihove poglede, zagrljaje, i dječicu koja posežu za igračkama, kiflicama i privlače moju pažnju i pažnju drugih. I tako svi zajedno u pohodu ručka, molitve, pjesme, Križevca i Sv Mise i klanjanja i vrućih hot-dogova na prohladnom povjetarcu s mirom i nemirom, smijehom i veseljem zabilježenim selfiejima krećemo u svoje dvorske odore do sutrašnjeg jutra. I probudiš se kao kralj ili kraljica ili princ i princeza i sve je savršeno i lagano i sigurno. I sve je spremno za povratak natrag, u Mostar u našu župu i za naše djelovanje. Puni samopouzdanja i sigurnosti i želje i iščekivanja zavjeta nakon trodnevnog programa i duhovnih i tjelesnih i umnih vježbi s našim duhovnim asistentom, fra Josipom Vlašićem polazimo najspremniji. Letimo do novog pada!

I ponovno ovoga jutra, kada trebamo dati zavjete ustajemo i letimo. I nakon mnogih padova i pripremamo se za skok. Svi smo tu i opet nas promatram, i ”Ima nas u Božjoj bašti svakakvih”, i veselih i mrzovoljnih i tužnih i sretnih i samih i u društvu i svi smo tu, pred križem Sv Damjana, spremni da popravimo Njegovu kuću koja se ruši. Spremni da se svojim zavjetom odazovemo pozivu i primimo dar. I zavjet je samo nastavak, i to je nešto maleno naspram onoga što ćemo dobiti, mukom, trudom, znojem, trpljenjem. Ali smo zajedno, i kada smo daleko i kada si ni ime ne znamo, tu smo, i kada si zamjeramo i kada se volimo i smijemo, tu smo. Okupljeni svi, i nismo bez razloga tu i nismo baš bez razloga ”mi”, niti jedan pojedinac. I ništa nema smisla ako nismo ”MI”! Ni Franji nije imalo, ni njegovim sljedbenicima, ni Bogu. I neću sama moliti časoslov u neko gluho doba noći i neću sama buditi zoru, i žvakati kruh i klečati i razmišljati:” Je li dovoljno?” Uvijek će biti netko sa istim ciljem i istim brigama i mislima, netko od moje braće, i blagoslov je imati braću i sreća je imati braću i biti hrabar na ovome putu. Kako naš fra Josip reče:” Hrabro naprijed! Jako naprijed, pod Kristovom zastavom!”

Ivana Alpeza, OFS Mostar